Plemenita opčina turopoljska

Udruga Zemljišna zajednica Plemenite opčine turopoljske današnja je sljednica Plemenite opčine turopoljske koja je na području Turopolja od davnina nositelj gospodarskog, prosvjetnog i drugih vidova života. Nastajanje je krenulo 1225. godine kada je kralj Bela IV. neke Turopoljce izuzeo ispod službe gradu Zagrebu i učinio ih slobodnim plemićima.
 

Turopoljska svinja – nekad i danas

Ivan Vnučec:

Turopoljska svinja – nekada i danas

 

Povijest uzgoja turopoljske svinje

Izvorne pasmine domaćih životinja ogledalo su povijesnog i kulturnog identiteta svake zemlje u kojoj je stočarstvo tradicionalna poljoprivredna djelatnost. Iako je Hrvatska mala zemlja s malim brojem stanovnika u odnosu na svjetske razmjere, ipak se u njoj trenutačno uzgaja prilično velik broj izvornih (autohtonih) pasmina domaćih životinja. Nastanku naših izvornih pasmina uvelike su doprinijeli zemljopisni položaj i iznimna raznolikost klimatsko-vegetacijskih zona naše zemlje. Tako se prema Popisu izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja nastalih na teritoriju Hrvatske (NN 127/98, NN 73/03, NN 39/06, NN 126/07, 70/09) u nas trenutačno uzgaja 25 priznatih izvornih pasmina domaćih životinja, od toga tri pasmine goveda, četiri pasmine konja, dvije pasmine koza, tri pasmine magaraca, dvije pasmine svinja, dvije pasmine peradi te čak devet pasmina ovaca. Turopoljska pasmina svinja uz crnu slavonsku pasminu jedina je živuća izvorna (autohtona) hrvatska pasmina te jedna od najpoznatijih prijelaznih pasmina svinja u Europi. Prema proizvodnim i biološkim značajkama svrstavamo je u red kasnozrelih polumasnih pasmina.

Iz samog njezina naziva jasno je gdje je turopoljska pasmina svinja nastala. Prvi zapisi o svinjama s tog područja potječu još iz XII. stoljeća. Svinjogojstvo je u Turopolju u prošlosti bilo najvažnija gospodarska grana, o čemu svjedoči zapis E. Laszowskog o slučaju s „Grgurom sinom Stjepanovim, koji je kao službenik bana i župan (1352.) oteo Turopoljcima mnogo svinja te do gola svukao tri pastira i isprebijao ih na mrtvo ime“.  Uzgoj svinja na području Turopolja oduvijek je bio tradicionalna stočarska djelatnost, što potkrepljuje i Ritzoffy (1931) navodom da je „tovljenje svinja, i to valjano tovljenje posebno umijeće, a naročiti vještaci u tom su mraclinčani“. Turopoljska svinja savršeno se uklopila u tadašnji ekosustav Turopolja koristeći proizvode hrastovih šuma i poplavnih pašnjaka kao bitni element hranidbe (slike 1 i 2).

Pretpostavlja se da počeci nastanka ove pasmine sežu daleko u prošlost (VI. stoljeće), a utvrđeno je da potječe od divlje europske svinje Sus scrofa ferus europaeus. Više je pretpostavki o nastanku turopoljske svinje, premda je polazište zajedničko, odnosno jasno je da je kao podloga poslužila lokalna svinja masnog tipa koja je križana s mesnatijim tipovima (Đikić i sur., 2002). Ritzoffy (1931) navodi da je uzgojno područje turopoljske svinje početkom XX. stoljeća prošireno daleko izvan Turopolja, jer se ta pasmina zbog dobrih proizvodnih odlika proširila na okolne kotare, prema Sisku, Kutini, Čazmi i Draganiću, kasnije i na dio Slovenije, Podravine i jugozapadni dio Mađarske. Iz „Rezultata popisa stoke u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca od 31. siječnja 1921.“ u  tim se kotarima uzgajalo oko 85000 grla turopoljske svinje, da bi ih nakon toga bilo sve manje i manje. Krajem IX. i u prvoj polovini XX. stoljeća izvoz turopoljske svinje uvelike se odvijao na tržišta srednje Europe, osobito na tržišta zemalja bivše Austrougarske monarhije. Premda navedeni podaci danas nemaju neke praktične važnosti, oni zorno ukazuju na činjenicu da je svinjogojska proizvodnja bila značajna u tadašnjem ekstenzivnom obliku privređivanja stanovništva Turopolja i susjednih pokrajina.

 

Međutim tridesetih godina prošlog stoljeća započinje nazadovanje uzgoja turopoljskih svinja i posljedično smanjenje brojnosti ove pasmine. Navedene negativne promjene nastaju ukidanjem zemljišnih zajednica i razdiobom obiteljskih zadruga na manje posjede što je loše djelovalo na razvoj svinjogojstva. Također, razvitkom industrije i znanosti krajem XIX. i početkom XX. stoljeća dolazi do povećanja brojnosti stanovništva i rasta potreba za hranom animalnoga podrijetla. U to vrijeme dolazi i do promjena u potražnji masti i mesa na način da pada potražnja za svinjskom mašću koja je do tada bila najvažniji svinjski proizvod, a raste potražnja za mesom (bjelančevinama). Stoga uzgajivači domaćih životinja počinju voditi računa o zahtjevima i potrebama tržišta. Istovremeno, razvitak i jačanje prirodnih znanosti te primjena novih spoznaja u praksi dovode do intenzifikacije poljoprivredne proizvodnje. Uzgojni cilj u stočarstvu postaje proizvod koji je na tržištu najtraženiji. Na taj način broj starinskih (primitivnih) pasmina životinja biva sve manji, a broj „usko specijaliziranih“ pasmina postaje sve veći. Na taj su način nastale bijele mesne pasmine svinja specijalizirane za proizvodnju mesa, ponajprije u Engleskoj odakle su se proširile po čitavoj Europi. Slijedom navedenog bijele mesne pasmine (yorkshire, landrace i njihove hibridne linije) potiskuju naše izvorne pasmine masnog tipa od kojih velik dio na kraju izumire (mangulica, bagun i šiška). Istovremeno proces nestajanja turopoljske svinje biva uvelike pojačan uvođenjem zabrane šumske ispaše od strane države.

 

Držanje i hranidba svinja

Uzgoj i širenje turopoljske svinje u prošlosti uvelike su bili potpomognuti specifičnim tradicionalnim načinom hranidbe koji se zasnivao uglavnom na šumskoj ispaši svinja dok su to klimatske prilike dopuštale te završnom tovu kukuruzom. Biljne zajednice močvarnih livada i poplavnih šuma hrasta lužnjaka pogodovale su u prošlosti (pa i danas) razvoju svinjogojstva na području Turopolja. Svinje su s malim iznimkama držane na otvorenom na pašnjacima i u šumi u tzv. „stancima“. Stado su vodile starije dominantne krmače koje su održavale red (hijerarhiju) te branile svoj teritorij od uljeza. Krmače su u uglavnom pripuštane u šumi, a kod kuće bi se oprasile. Prašenje je u pravilu bilo jednom godišnje (od prosinca do kraja ožujka). Nakon odbića prasadi i kastriranja muških grla (osim onih za rasplod) čitavo je stado ponovo tjerano na pašnjak i/ili u šumu. „Taj postupak i način othranjivanja održao se od pamtivijeka do danas“, piše Ritzoffy 1931. godine. Međutim isti autor navodi da se kultiviranjem zemljišta i unapređenjem obrade tla svinje sve više i više potiskuju u šumu, jer im je tamo rovanje dopušteno. Na pašnjacima više nije dopušten rov svinja jer su pašnjaci u Turopolju već prilično uređeni.

Glavna energetska komponenta obroka turopoljskih svinja bila je paša i žir, a izvor bjelančevina gujavice, ličinke i pužići koje su nalazile rujući zemlju. Dodavanja drugih krmiva bilo je onoliko koliko je bilo potrebno za dozivanje životinja, odnosno za održavanje kontakta s čovjekom. Dakle glavne su značajke tradicionalnog sustava uzgoja turopoljskih svinja niska ulaganja u proizvodnju uz maksimalno iskorištavanje prirodnih resursa (paša, žir). Nakon povratka iz šume započeo bi tov kukuruzom koji je završavao težinom svinja od 170 – 220 kg (slike 3 i 4). Uobičajeno su se tovile krmače od 2 – 4 godine i muški kastrati stariji od godinu dana. Meso tako utovljenih svinja bilo je vrlo cijenjeno zbog svog ukusa i sočnosti.

 

Vanjština i proizvodne odlike turopoljske svinje

Turopoljska svinja pripada skupini pasmina srednje velikoga tjelesnog okvira. Vanjski je izgled turopoljske svinje sljedeći:

  • Glava je srednje duga (28-35 cm ili 34,8% dužine trupa) s blago uleknutim profilom, srednje dugim i poluklompavim ušima. Rilo je srednje dugačko, ružičaste boje, s nekoliko modrih piknji veličine graška.
  • Vrat je kratak, slabo izražene muskulature, jedino je mišićje zatiljka snažno razvijeno.
  • Trup je srednje dužine, nešto plići i uži, a leđa su ravna i slabo mišićava, dok su sapi oborene i također slabo mišićave.
  • Leđa lijepo i neprimjetno prelaze u slabine i križa koja su dovoljno duga i široka, ali slabo razvijene muskulature, što je posljedica slobodnog načina uzgoja u prirodi. Butovi su također slabo obrasli mišićjem.
  • Trbušna linija je ravna s pet do šest pari sisa.
  • Noge su umjereno duge, tanke (što nije čudno s obzirom na slabu i jednovrsnu hranidbu), čvrste, pogodne za brzo pretraživanje terena i bijeg.
  • Papci su izrazito tvrdi, žućkasti do tamno pigmentirani.
  • Tijelo je prekriveno gustom kovrčavom čekinjom bijelo-žute do sivkaste boje s crnim mrljama veličine dlana, a koža je bijela, osim ispod mrlja.

 

Treba spomenuti da su nekad postojala dva tipa turopoljske svinje, i to s kovrčavom te s glatkom dlakom, tzv. draganićki tip (raširen je bio  u području Jastrebarskog). Najčešće je uvriježeno mišljenje da je broj i veličina šara najbolje prepoznatljiv znak ove pasmine. Tako neki autori navode da prava turopoljska svinja mora imati 5 – 9 tamnih mrlja veličine šake raspoređenih s obje strane trupa (od vrata do buta).

Krmače ove pasmine oprase prosječno po leglu od 7 do 8 prasadi, prosječne porodne mase od 1,27 do 1,52 kg. Zanimljivo je da je istraživanjima otprije 60-ak godina (Findrik, 1948) utvrđeno da nemali broj krmača oprasi 8-10, a neke čak 11, 12 pa i 14 prasadi u leglu, što dovoljno govori o kapacitetu plodnosti ove pasmine. Prema navodima Đikić i sur. (2011) prosječne vrijednosti za svojstva veličina legla (7,7 ukupno i 6,3 živo oprašene prasadi) i mase prasadi 1. i 42. dan starosti (1,25 kg i 4,4 kg) u granicama su standarda za ovu pasminu (slika 5). Preživljavanje prasadi od 1. do 42. dana života je 73,5%. Prasad su pri odbiću (dva mjeseca) teška od 10,0 do 15,0 kg. Tovljenici (slika 6) u intenzivnom tovu od 20 do 100 kg ostvaruju dnevni prirast od 400 do 500 grama. Tovna sposobnost je zadovoljavajuća i s dvije godine starosti svinje postižu tjelesnu masu 200 do 220 kg. Za kilogram prirasta u kasnom tovu troše 5 do 6 kg kukuruza.

 

Odlike trupa i kakvoća mesa turopoljske svinje

Turopoljska svinja kao masni tip u današnje vrijeme nema veće gospodarsko značenje iako je prema Findriku (1948.) udjel ove pasmine bio 20% u hrvatskoj proizvodnji svinjskog mesa. Danas u svijetu poznata mesna industrija „Gavrilović“, nakon osnutka 1960. godine temeljila je ekspanziju i razvoj pojedinih suhomesnatih proizvoda („zimska salama Gavrilović“) baš na osnovi kakvoće mesa turopoljske svinje. Od trajnih proizvoda naročito su još bile cijenjene sušene šunke i slanina. Do promjene u potrošnji masti i mesa na tržištu zemalja Europe, pa i Amerike dolazi već početkom XX. stoljeća, a do potpunog obrata pedesetih i šezdesetih godina. Svinje s debelom leđnom slaninom i visokim udjelom masti te niskim udjelom mišića u trupu postaju sve manje tražene. Istovremeno započinju istraživanja debljine slanine, ali i odnosa mišićno : masno tkivo u trupu na liniji klanja. Horvat (1939) navodi da se turopoljske svinje u pogledu debljine slanine znatno razlikuju od danskih i njemačkih debljom slaninom na leđima i trbuhu. U istom radu Horvat navodi da su šunke turopoljskih svinja loše po obliku, tj. duge, uske i plosnate te premasne, a tek kod pojedinih životinja moglo se smatrati da je šunka dobrih odlika, tj. obla i široka, ne premasna. Nadalje, slanina je bila bijela i dosta tvrda, dok je meso bilo svijetlocrvene boje i prošarano jakim slojevima masti (slika 7). Istraživanjem histokemijskih i histomorfoloških svojstava crvenih, bijelih i srednjih mišićnih vlakana dugog leđnog mišića utvrđene su određene specifičnosti u turopoljske pasmine naspram nekih suvremenih hibridnih pasmina svinja.

 

U posljednjih desetak godina provedeno je više istraživanja o kakvoći trupova i mesa turopoljske svinje. Prvim istraživanjem odnosa i sastava tkiva tovljenika turopoljske svinje uopće Đikić i sur. (2002) utvrdili su vrlo niske klaoničke mase tovljenika kao i mase polovica, odnosno trupova na liniji klanja uz vrlo visoku varijabilnost, što se s obzirom na prosječnu dob pri klanju od 615 dana može pripisati kako genotipu tako i međuodnosu genotipa i okoliša. Prema utvrđenom postotku mišićnog (36,80%) i masnog (35,39%) tkiva, što daje približan odnos 1 : 1, ova pasmina svinja ne bi bila tipičan predstavnik masnih, nego više masno-mesnih tipova. Isti su autori analizom sadržaja masnih kiselina utvrdili viši sadržaj polinezasićenih masnih kiselina u masti leđa negoli u dugom leđnom mišiću (slika 8). Također je utvrđeno da meso tovljenika turopoljske svinje ima povoljniji sastav masnih kiselina u odnosu na moderne genotipove iz intenzivnog industrijskog uzgoja. Iz prethodno navedenih rezultata istraživanja može se zaključiti da su značajke trupa i tkiva turopoljske svinje posljedica specifičnih povijesnih uvjeta uzgoja, selekcije i tehnologije proizvodnje otvorenog sustava u specifičnom okolišu. Na temelju rezultata prije spomenutih istraživanja može se zaključiti da biološke značajke turopoljske svinje/pasmine nisu ograničavajući čimbenici povećanju uzgojne populacije i mijenjanja sadašnjeg statusa ugroženosti od nestajanja. Međutim izostanak sustavne selekcije pripomogao je zaostajanju turopoljske svinje za zapadnoeuropskim pasminama svinja u pogledu pokazatelja rasta, konverzije hrane te kakvoće trupova na liniji klanja.

 

Današnji uzgoj turopoljske svinje

Turopoljska svinja nastala je i uzgaja se na području Turopolja, tj. na prostoru između rijeke Save, rijeke Kupe i Vukomeričkih gorica. Danas se Turopoljska svinja uzgaja unutar in situ nukleusa u Lukavcu, Turopoljskom lugu i Lonjskom polju. Svojevrsnu genetsku pričuvu čini populacija ove pasmine u Austriji, koju čine 324 jedinke upisane u matičnu knjigu (Druml, 2011). Svinje u Lukavcu i Turopoljskom lugu smještene su u prostranim ograđenim prostorima, tzv. gaterima, gdje slobodno obitavaju u prirodnom okolišu biocenoze šume hrasta lužnjaka i bukve te vlažnih pašnjaka. Hranidba svinja provodi se po staroj hrvatskoj tehnologiji niskog inputa hrane, uz korištenje prirodnih resursa (žir, bukvica, paša, rovanje). U nedostatku žira o hranidbi životinja brinu članovi Plemenite opčine turopoljske (POT), koji su uz lokalnu i državnu potporu neposrednim radom i izgradili prethodno spomenute gatere. Turopoljske svinje u Lonjskom polju pod ingerencijom su javne ustanove Park prirode Lonjsko polje gdje su uz važnu ulogu u održavanju biološke raznolikosti postale i sastavni dio krajobraza. U ovom jedinstvenom krajoliku, periodički poplavljenim pašnjacima i nizinskim šumama, uspio se održati tradicionalni način iskorištavanja zemljišnih resursa, naročito ekstenzivni način stočarenja, a posebno ispaša svinja. Danas ovaj sustav gospodarenja predstavlja zadnji primjer takvog jedinstvenog sustava gospodarenja zemljom. Treba naglasiti da je turopoljska svinja zbog svoje izražene prilagodljivosti, snažne konstitucije, povoljnog temperamenta i snalažljivosti na otvorenom prostoru iznimno pogodna za uzgojno korištenje, posebice u sustavima ekološkog svinjogojstva (Caput i sur., 2010).

Iako je program očuvanja turopoljske svinje započeo prije više godina, danas se u Hrvatskoj uzgaja vrlo mali broj svinja ove pasmine. Upis nerasta i krmača u matičnu evidenciju započet je 1994. godine. Upisom u matičnu evidenciju u krmača je započeto praćenje rasplodne proizvodnje, a u nerasta podaci o njihovu korištenju. Prema podacima središnjeg registra Hrvatske poljoprivredne agencije (HPA) populaciju je 2010. godine činilo 127 krmača i 30 nerasta (Tablica 1). Međutim pojavom bruceloze unutar nukleusa u gateru u Turopoljskom lugu u kasno ljeto 2011. godine određeni je broj grla, sukladno veterinarskim propisima, morao biti izlučen iz daljnjeg uzgoja. Prema FAO standardima o veličini populacija životinja koje su u nestajanju ova pasmina je u statusu kritične ugroženosti iako je od 1996. do 2010. godine zabilježeno povećanje kako uzgojne (krmača s 12 na 127; nerasta s 3 na 30), tako i efektivne veličine populacije (Ne, s 9.6 na 97,1). Inače, Ne je uz brojno stanje populacije jedan od pokazatelja dinamike promjena unutar pasmina. Konkretnije, to je ona veličina koju bi neka populacija imala u idealnim uvjetima (dovoljan broj muških i ženskih grla za razmnožavanje bez znatnije pojave uzgoja u srodstvu). Iz podataka u navedenoj tablici razvidno je vrlo značajno povećanje Ne u 2010. godini u odnosu na prijašnje razdoblje, ponajviše zahvaljujući naglom povećanju broja nerasta u odnosu na broj krmača. Zbog toga je povećana mogućnost više kombinacija sparivanja, a samim time smanjena vjerojatnost pojave incesta (uzgoja u srodstvu), što se pozitivno odrazilo na povećanje efektivne veličine populacije. Ne je izračunata po formuli prema Falconeru i McKeyu (1996):

Nm = broj muških jedinki (nerasta); Nf = broj ženskih jedinki (krmača)

Tablica 1. Uzgojna i efektivna (Ne) veličina populacije turopoljske svinje

Uzgojna populacija

Godina

1996

1998

2000

2002

2004

2006

2008

2010

Nerasti

3

6

5

4

9

13

15

30

Krmače

12

13

40

70

116

137

130

127

Ne

9,6

16,4

17,8

15,1

33,4

47,5

53,8

97,1

Međutim spomenuta pojava bruceloze, koja ukazuje na ranjivost populacije pri pojavi zaraznih bolesti, zasigurno je negativno utjecala na brojnost populacije u 2011. godini (podaci još nisu objavljeni). Stoga se potvrdila nužnost uspostave kriznih akcijskih planova u slučajevima pojave nepredviđenih situacija (bolesti, elementarnih nepogoda i slično).

Očuvanje i zaštita turopoljske svinje

Genetsko bogatstvo ogleda se u postojanju većeg broja pasmina i populacija formiranih i prilagođenih određenim područjima i podnebljima tijekom minulih stoljeća. Izvorne i zaštićene pasmine domaćih životinja naslijeđe su Republike Hrvatske čija je vrijednost vidljiva na ekonomskoj, socijalnoj, prirodnoj i kulturološkoj razini. Njihovi geni mogući su potencijal za sigurnost proizvodnje hrane u budućim vremenima u kojima će važnost njihove otpornosti i prilagodljivosti doći do punog izražaja. Glavni razlozi nestanka dijela izvornih pasmina u Republici Hrvatskoj jesu: globalizacija, koncentracija ekonomske moći, promjena poljoprivrednih proizvodnih sustava (industrijalizacija), mehanizacija poljodjelstva, smanjenje raspoloživih pašnjačkih površina, prirodne nepogode, pojave bolesti, neprimjeren selekcijski rad, nekontroliran uvoz egzotičnih pasmina, depopulacija i urbanizacija ruralnih sredina. Treba naglasiti da su procesi nestanka izvornih pasmina posebno prisutni u gospodarski razvijenijim zemljama. Brzina gubitka bioraznolikosti u svijetu, a posebice u gospodarski razvijenim društvima, znatno je veća u odnosu na prirodne evolucijske tijekove.

Program očuvanja turopoljske svinje započeo je prije više godina, ali i danas  u Hrvatskoj status ove pasmine glasi: „kritična“ za opstanak. U očuvanje ove pasmine danas su uključeni POT, javna ustanova Park prirode Lonjsko polje, HPA i Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Isto tako hrvatska država putem isplate novčanih poticaja pojedinim uzgajivačima daje značajan doprinos očuvanju i zaštiti ove pasmine svinja. U sklopu provedbe projekta očuvanja i zaštite turopoljske svinje provedena su mnoga istraživanja, uključujući i ona o genetskim odlikama ove pasmine. Tako je cilj istraživanja Harceta i sur. (2002) bio „ispitati genotipski profil pasmine turopoljska svinja, utvrditi genetsku varijabilnost unutar pasmine, kao i genetsku udaljenost od ostalih pasmina“. U tu svrhu navedeni su autori analizirali dva mikrosatelitna lokusa (CGA i S0355) koji su odabrani zbog njihova izraženog polimorfizma s popisa od 50 lokusa koje Food and Agriculture Organization (FAO – Organizacija za hranu i poljoprivredu) preporučuje za proučavanje genetske raznolikosti i odnosa među pasminama svinja. Rezultati istraživanja za lokus CGA bili su skladu s očekivanjima, budući da je ova pasmina u nedavnoj prošlosti proživjela demografsko „usko grlo“ (bottleneck), tj. populacija je bila svedena na vrlo mali broj jedinki. Međutim utvrđeni rezultati za lokus S0355 bili su znatno različiti. Stoga za potrebe daljnjih istraživanja valja uključiti veći broj mikrosatelitskih lokusa, što bi rezultiralo obilnijim podacima i pouzdanijim zaključcima o genetskom identitetu turopoljske svinje.

Slijedom navedenog Đikić i sur. (2012) u najnovijem istraživanju na temelju informacije 14 mikrosatelitnih gen lokusa analizirali su genetsku strukturu, srodnost i bioraznolikost  hrvatskih autohtonih pasmina svinja, turopoljske svinje i crne slavonske svinje. Kako se navedene pasmine tradicionalno drže u otvorenom sistemu, analizirali su i mogućnost potencijalnog križanja s lokalnim populacijama divljih svinja, populacijom iz okolice Lonjskog polja i populacijom iz okolice Đakova. Autori u rezultatima navode da su bogatstvo alela [ukupan broj alela (AT)] i bioraznolikost [očekivana heterozigotnost (He)] bili zadovoljavajući u divljih svinja iz okolice Lonjskog polja i okolice Đakova DSSP [AT=7,1, He=0,67] i crne slavonske svinje [AT=6,4, He=0,72], dok su mnogo niže vrijednosti dobivene turopoljske svinje [AT=5,6, He=0,49] i DSCS [AT=3,5, He=0,49]. Dobiveni rezultati jasno ukazuju na nužnost hitne uspostave efikasnog programa zaštite turopoljske svinje.

 

U nastavku članka govori se općenito o važnosti očuvanja izvornih pasmina i načinima  provedbe njihove zaštite od izumiranja. Stoga su dijelovi teksta koji slijedi u cijelosti preneseni iz Nacionalnog programa očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj (2010).

U centralni registar FAO-a (DAD-IS) upisano je 8 091 pasmina, od kojih je 7 040 lokalnog, a 1 051 regionalnog karaktera. Od navedenog broja zauvijek je izgubljeno 11,6% pasmina, dok je u rizičnoj skupini dodatnih 16%. Industrijalizacija proizvodnje, tržišno gospodarstvo i nove tehnologije pogodovale su širenju visokoproizvodnih pasmina, uglavnom na štetu brojnih izvornih pasmina skromnijih proizvodnih osobina.

Očuvanje izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj značajno je iz gospodarskih, kulturnih i znanstvenih razloga. U vremenima koja dolaze proizvodnja hrane bit će jedan od strateških prioriteta. Rizično je osloniti se samo na mali broj pasmina i time gubiti gene koji za sada nemaju veće značenje, ali bi u budućnosti mogli biti veoma važni. U genotipovima pasmina domaćih životinja sažete su prilagodbe (agregatna adaptabilnost) kao odgovor na izazove vremena u kojima su se pasmine razvijale. Varijabilnost vrste garancija je održivosti proizvodnje u vremenima mogućih klimatskih promjena, pojave novih bolesti i drugih razloga zbog kojih komercijalne pasmine neće moći ostvarivati očekivanu proizvodnju. Posjedovanje originalnog genoma u in vivo ili in vitro obliku omogućava, ukoliko se ukaže potreba, njegovo brzo uključivanje u proizvodni proces. Komercijalne pasmine koje dominiraju u industrijskoj proizvodnji hrane ne mogu u potpunosti ispuniti očekivanja zahtjevnijih potrošača, posebice u pogledu tradicionalne gastronomije. Određeni dio potrošača želi imati dostupne proizvode proizvedene tradicionalnim tehnologijama od izvornih genotipova.

Izvorne i zaštićene pasmine domaćih životinja poticaj su oživljavanja dijela ruralnih područja, osiguravajući lokalnoj populaciji dodatni prihod. Pogodne su za korištenje i održavanje pašnjačkih površina, sprečavanje devastacije i sukcesije staništa (biotopa), uključivanje u programe organske (ekološke) proizvodnje i razvijanje prepoznatljivih tradicionalnih robnih marki. Sastavni su dio ekosustava o kojem ovise brojne druge biljne i životinjske vrste.

Smjernice programa zaštite izvornih i zaštićenih pasmina svinja

Izvorne i zaštićene pasmine svinja u statusu su visoko i kritično ugroženih (I, Ia) te treba provoditi sljedeće mjere:

  • praćenje populacijske strukture i trendova,
  • provođenje uzgojno selekcijskog rada sukladno smjernicama,
  •  upotpunjavanje karakterizacije vanjštine, proizvodnih obilježja i genetskih odlika,
  • razvijanje programa gospodarskog korištenja, promoviranje pasmine i proizvoda,
  • usklađivanje preventivnih mjera zaštite zdravlja i opstojnosti pasmina,
  • donošenje akcijskih smjernica za krizne situacije (bolesti, prirodne katastrofe i drugo),
  • pohranjivanje genetskog materijala u banku gena.

 

Očuvanje izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja moguće je kroz dva metodološka pristupa: u izvornom okruženju (in situ) i izvan izvornog okruženja (ex situ). Ex situ i in situ modeli očuvanja ne isključuju se međusobno i navedene metode najbolje je kombinirati. Metodološki pristup očuvanju izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja ovisi o više čimbenika od kojih su temeljni:

  • proizvodna (gospodarska) konkurentnost,
  • veličina populacije (stvarna, efektivna),
  • stupanj ugroženosti (populacijski trend, genetska struktura, reprodukcijska učinkovitost),
  • zemljopisna distribucija (disperzija) populacije,
  • interes (senzibiliziranost) lokalne zajednice i šire javnosti za zaštitu.

 

Model očuvanja izvornih pasmina u izvornom okruženju (in situ)

Model in situ očuvanja izvornih pasmina predstavlja aktivan dinamičan pristup zaštite pasmine u njenom izvornom okruženju. Model in situ prihvatljiv je zbog nižih početnih ulaganja, aktivne funkcije u proizvodnji hrane (ostvarivanje prihoda), održavanja vitalnosti populacije i zadržavanja kontakta sa sredinom. Najveća prednost in situ modela očuvanja jest mogućnost korištenja pasmine za proizvodnju hrane, održavanje staništa i druge svrhe (turizam, edukacija i sl.). Programi očuvanja živih životinja ostvaruju određeni prihod i ne traže uključivanje skupih materijala, opreme i drugih sredstava. In situ program omogućava pravovremenu procjenu odnosa pasmine s vlastitim okolišem, te dopušta prilagodbu životinja na uvjete okoline koji se stalno mijenjaju kao i na endemske bolesti. Životinje se mogu koristiti za komparativne studije, istraživanja i pokusna križanja. In situ metoda omogućuje selekciju i poboljšanje životinja u proizvodnji. Nedostaci in situ modela očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina:

  • zahtijevaju zemljišne površine i ljude, što nekada predstavlja problem,
  • nužan gubitak genetske varijabilnosti,
  • stalna opasnost od gubitka dijela ili cijele populacije uslijed bolesti i drugih nepogoda,
  • žive životinje manje su prikladne za razmjenu genetskog materijala.

 

Model očuvanja izvornih pasmina izvan izvornog okruženja (ex situ)

Model ex situ očuvanja izvornih pasmina predstavlja aktivan pristup zaštiti izvornih pasmina izvan njihova izvornog okruženja. Dva su temeljna pristupa u ex situ modelima zaštite izvornih pasmina: očuvanje živih životinja (ex situ-in vivo), prikupljanje i čuvanje tkiva uzgojno valjanih jedinki u tekućem dušiku (-196°C; ex situ-in vitro). Ex situ-in vivo je sekundarna tehnika ex situ modela očuvanja izvornih pasmina. Podrazumijeva očuvanje jedinki izvornih pasmina izvan njihova uzgojnog područja (zaštićena područja, zoo vrtovi, edukacijske farme, istraživački centri, hobisti). Navedeni segment ex situ modela nužno je integrirati u program zaštite, posebice kritično ugroženih pasmina. Kao genetska rezerva jedinke iz ex situ-in vivo programa mogu pomoći u provedbi uzgojnog rada i eventualnoj rekonstrukciji pasmine.

Dio izvornih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj, među kojima se ističe i jedna od naših dviju izvornih pasmina svinja – crna slavonska – jest konkurentan i gospodarski aktivan. Moderni programi očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja prepoznaju potrebu njihove prilagodbe tržištu na kojem izvorni genotipovi svoju nižu razinu proizvodnosti nadoknađuju atributima ”ekološko”, ”izvorno”, ”tradicijsko” ili ”originalno”. Dodatne su mogućnosti raspoložive kroz ugradnju proizvoda od izvornih i zaštićenih pasmina u namirnice s oznakom ”zaštićena izvornost”, ”zemljopisno podrijetlo” ili ”tradicijski ugled”. Izvorne pasmine mogu biti gospodarski korištene i kroz programe uporabnog gospodarskog križanja (u okviru uzgojnog programa). Ovim se dugoročno podiže prihod uzgajivača izvornih i zaštićenih pasmina do razine profitabilnosti. Temeljenje programa očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja na samoodrživosti u zadanom tržnom okruženju nužnost je koja im osigurava sigurnu budućnost. Stoga programi očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja trebaju sadržavati programe gospodarske reafirmacije koji se aktiviraju kada se steknu minimalni preduvjeti (dostatan broj grla, tehnološka rješenja, interes tržišta i drugo).

 

Umjesto zaključka

Za razliku od suvremenih selekcioniranih pasmina svinja turopoljska svinja prilagođena je različitim uvjetima okoliša, otporna prema različitim bolestima i skromna u pogledu potreba za hranom. Uz to što pruža sigurnost za održivu proizvodnju hrane u budućnosti, njen stoljetni suživot s čovjekom i podnebljem učinio ju je važnom sastavnicom genetskog i kulturološkog naslijeđa našega kraja. Njezinim nestankom smanjila bi se biološka raznolikost u poljodjelstvu odnosno ukupna biološka raznolikost ekološkog sustava. Kritično ugroženu populaciju poput turopoljske svinje žurno treba uključiti u programe pohrane genetskog materijala u banku gena (spermu, zametke, jajne i somatske stanice). Treba vjerovati da će se turopoljska pasmina svinja u skladu sa smjernicama navedenog Programa, a uz pomoć države (novčani poticaji) i puno zalaganja prije navedenih sudionika, uspjeti ne samo sačuvati nego da će se njezina populacija i povećati.

 

 

 

Literatura

Caput, P., Ivanković, A., Mioč, B. (2010), Očuvanje biološke raznolikosti u stočarstvu. Sveučilišni udžbenik, Hrvatska mljekarska udruga, Zagreb.

Druml, T. (2011), Turopolje eine Schweinerasse zwischen Gestern und Heute. Vehling Verlag GmbH, Graz.

Findrik, M., (1948), „Prinos poznavanju krmača Turopoljske pasmine“. Veterinarski arhiv, Vol. 18, No. 3-4, 73-84.

Harcet, M., Đikić, M., Gamulin, V. (2002), „Genotipizacija turoplojske svinje“. 1st Croatian Congress on Molecular Life Sciences, Opatija, 9-13. lipanj, 2002.

Horvat, B. (1939), „Rezultati kontroliranog tova turopoljske i bagun pasmine svinja“. Arhiv Ministarstva poljoprivrede – Smotra naučnih radova 6, 55-76.

HPA (2011), Svinjogojstvo. Izvješće za 2010. godinu, Križevci.

Đikić, M., Jurić, I., Kos, F. (2002), Turopoljska svinja – autohtona hrvatska pasmina. Plemenita opčina turopoljska.

Đikić, M., Slajpal, K., Karolyi, D., Đikić, D., Rupić, V. (2011), „Biološke značajke turopoljske pasmine svinja kao čimbenici obnove i očuvanja populacije“. Stočarstvo, Vol. 64 No. 2-4, 79-90.

Đikić, M., Šprem, N., Salajpal, K., Jurić, J., Đikić, D., Safner, T., Čurik, I., Čubrić Čurik, V. (2012), „Genetska karakterizacija hrvatskih autohtonih pasmina svinja“. Zbornik sažetaka, 47. hrvatski i 7. međunarodni simpozij agronoma, Opatija 13. – 17. veljače 2012, str. 190-191.

Nacionalni program očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj (2010), Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, Zagreb.

Ritzoffy, N. (1931), „Prinos k poznavanju Turopoljskog svinjčeta“. Veterinarski arhiv, Vol. 1, No. 1-4, 83-134.

 
 
 

Povrat oduzete imovine zemljišnim zajednicama

Plemenita opčina turopoljska jedan je od predvodnika u zahtjevima za povratom imovine oduzete zemljišnjim zajednicama 1947. godine za vrijeme komunističke vladavine pod općom nacionalizacijom. Surađujemo s drugim zemljišnjim zajednicama te održavamo kontakte sa saborskim zastupnicima kako bi se kroz Hrvatski sabor omogućio povrat oduzete imovine.
 
 

Turopoljski banderij

Turopoljski banderij povijesna je vojna postrojba turopoljskog kraja najpoznatija po rubcu koji nosi oko vrata - podgutnici, koju su djevojke i žene vezale svojim muškarcima pred putovanje u bitku da ih podsjeća na dom. Taj rubac je vojska donijela u Tridesetogodišnjem ratu do Pariza gdje ga je primjetio i Luj XIV te nazvao to vezanje marame A la Croat. Vjeruje se da je to preteča današnjoj kravati.
 
 

Očuvanje Turopoljske svinje

Plemenita opčina turopoljska ovlaštena je udruga za uzgoj autohtone hrvatske pasmine Turopoljske svinje koju krase vrijedne nutricionističke osobine. Kroz udrugu djeluje Sekcija uzgajivača turopoljske svinje koja okuplja desetak uzgajivača.